U Pričama pokojnog Ivana Petroviča Belkina (1830), u svom prvom završenom proznom delu, Aleksandar Puškin dao je primer i uzor one "preciznosti" i "sažetosti” koje je ruskoj prozi preporučio kao isceliteljsko sredstvo protiv preovlađujuće retoričnosti. Novi ideali nisu propagirali samo reformu stila, prevladavanje "rasplinutosti", "visokoparnosti", "nejasnoće", i "tamnoće", odbacivanje perifrastrike i metaforike, koje je Puškin zamerao piscima ruske proze svoga vremena, već su se odnosili i na tematiku.