You don't have books in your shopping basket SrpskiСрпскиEnglish

Stanojević, Stanoje

Natrag

 

Stanoje Stanojević (24. avgust 1874 - 30. jul 1937), je bio srpski istoričar, prvi srpski enciklopedista, član Srpske kraljevske akademije i redovni profesor Beogradskog univerziteta.

Stanoje Stanojević je rođen 24. avgusta (12. avgusta po Julijanskom kalendaru) 1874. godine u Novom Sadu gde se školovao do velike mature. Studirao je u Beču, a među profesorima su mu bili čuveni naučnici Vatroslav Jagić i Konstantin Jireček. Kao 20-godišnji student svojim radom „Prilošci bibliografiji srbulja" privukao je pažnju profesora Jirečeka, tada najboljeg poznavaoca srednjovekovne istorije Južnih Slovena. Doktorirao je 1896. odbranom teze „Die Biographie Stefan Lazarević's von Konstantin dem Philosophen als Geschichtsquelle" (Biografija Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa kao istorijski izvor), koju je V. Jagić uvrstio u svoj Arhiv za slovensku filologiju. Po završenim studijama u Beču usavršavao se u Nemačkoj, Rusiji i Turskoj. Kod Fjodora Uspenskog i Karla Krumbahera je obogatio znanje iz vizantologije, koja ostaje njegova velika ljubav celi život, naročito vizantijsko-srpski odnosi. Tokom 1898. i 1899. radi u Ruskom arheološkom institutu u Carigradu gde je bio i profesor u srpskoj gimnaziji.

Stanojević je pisao kritičke osvrte na istoričarska dela, obično veoma oštre, što mu je stvaralo teškoće i neprijatnosti. Izabran je za docenta srpske istorije na beogradskoj Velikoj školi, ali nije potvrđen, jer tadašnji predsednik vlade Vladan Đorđević nije zaboravljao Stanojevićevu negativnu kritiku njegove knjige „Grčka i srpska prosveta" iz 1896. godine. Posle nepotvrđivanja izbora odlazi na usavršavanje u inostranstvo, a u Srbiju se vraća 1900.

Za docenta srpske istorije na Velikoj školi izabran je 1900. godine. Kada je 1905. godine Velika škola prerasla u Beogradski univerzitet, izabran je za vanrednog profesora a 1919. za redovnog profesora Narodne istorije, što je ostao sve do smrti. Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1905. godine a 1920. za redovnog člana.

Već za vreme svoga boravka u Carigradu je započeo rad na delu Vizantija i Srbi, koje je bilo široko zamišljeno, ali od koga su izišle samo dve knjige. Iako je dao nekoliko veoma dobrih istraživačkih radova, naročito u mladosti. Stanojevića uglavnom karakteriše odličan prikazivački dar.

Napisao je više dela iz srpske istorije: Vizantija i Srbi, „Sveti Sava", Studija o srpskoj diplomatiji, Istorija srpskoga naroda, O južnim Slovenima u VI, VII i VIII veku i druga.

Stanojević se od mladosti aktivno bavio publicistikom i prosvetiteljstvom. Pisao je članke za razne novine, naročito za Politiku čiji je bio jedan od osnivača. Bio je direktor i urednik „Narodne enciklopedije Srba, Hrvata i Slovenaca", jedinog dela te vrste na našem jeziku koje je štampano ćirilicom i latinicom. To delo ima 4.000 stranica a na njemu je sarađivalo 160 autora.



Od istog pisca:


 

 

© Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića