Kao psihijatar i esejista Kulturnog dodatka ,,Politike", u proteklom periodu bavio sam se problemom Džordana Pitersona i Gabora Matea, tj. njihovim pismima, u poststrukturalističkom ključu (tekst mnogo duguje knjizi ,,Sad, Furije, Lojola" Rolana Barta, koju je Ivan Čolović preveo davne 1979. godine). Kako se stvar ne bi banalizovala, nužno je bilo navedenim autorima i njihovim priručnicima za samopomoć pristupiti na pomalo specifičan način, kako iz ugla moje profesije (psihijatrija), tako i kroz jednu vrstu jezičke igre. Treba napomenuti da su se Piterson i Mate u svojim knjigama otisnuli na herojsko putovanje u smislu kako ga je definisao Vladimir Prop, čime se prirodno nametnula dramska struktura kao objedinjujuća kompozicija putovanja stazama iskupljenja i isceljenja.

Nikola Mikić